Tomislav Ljubić, Široki Brijeg

„Koji je danas datum?“– upita me meni potpuni neznanac, a ja to isto pitanje prenosim tebi. Neočekujem odgovor nego samo da pogledaš u mobitel, kalendar, laptop ili bilo gdje drugo jer vrlo vjerojatno ni sam više nisi siguran. Nesiguran baš kao što sam i ja upravo bio. I vidiš taj set brojki koje ti ništa ne predstavljaju, ali ipak ih moraš vidjeti i zaboraviti za koju sekundu, minutu ili sat najviše. Pa opet pogledaj sutra i tako niži dane, pa mjesece, pa godine. Baš kao i svi mi. Ako izuzmeš te obične brojke, današnji dan je ništa više nego poseban baš kao što je to bioi njegov prethodnik ili što će biti sljedbenik. Poseban jer ćeš nekad na njegovu sliku nabaciti osmijeh ili pak skvasiti rukav suzom koja će se spustiti niz obraz. Sad već tonem dublje u misli, a slike se vrte u sekundi njih sto. U cijeloj toj gomili mi iskoči jedan dječak imena Tomo u crvenoj majici kako sjedi na klupi ispred bolnice u Klaićevoj ulici. Neka smiješna kapa na njegovoj glavii gledam ga kako maše s dva štapa okolo.

Valjda mu je bilo dosadno, pa se igrao sa svojim štakama. Pored njega nervozno stoje jedan gospodin i gospođa s debelom kolekcijom papira. Mora da su to njegovi roditelji koji čuvaju nalaze i mišljenja doktora. Nedugo zatim sam ih našao pored jednog auta kako se rukuju i smiju s jednim čovjekom koji se predstavio kao Ivo i kojiih je odvezao u svom autu. Ubrzo mi iskoči nova slika i ponovno vidim istog dječaka samo ovog puta dosta tužnijeg lica blijede boje. Nije nosio onu svoju čudnu kapu iako je bila jaka zima, nego je poguren jedva koračao bez ijedne dlake na glavi. Sad je već bilo jasno da se borio sa zloćudnim tumorom u nozi i da je već odmakao s brojem kemoterapija, a s obzirom na to da mu je oko noge bila ortoza, vjerojatno je prošao i pokoju operaciju.

Redaju se slike sve brže i sve tečnije prelaze u dugometražni film koji vodi k sadašnjosti. Prošlo je sad već skoro i godina od tog detalja i opet srećem dječaka s jednom štakom i novom frizurom, a kraj njega samo majka u crnoj majici. Bilo mi je izrazito drago da je dobro i da su mu preostale još samo redovite kontrole. Iskoristio sam priliku i prišao mu dok je sam sjedio na klupici i nešto se igrao sa svojim mislima. Nedokučivo mi je bilo kako je jedan tek punoljetan dječak uz sve te probleme izgledao smireno,čak nerijetko i nasmijano, pa sam ga to i priupitao.„Ivo, Nives, Marija, Mario, Pavo, Frane, Ana, Danijela, Josipa, Anton, Božena, Ksenija, Tina...“, krenuo je s nepovezanim nabrajanjem i nije mi se činilo da je pri kraju, pa sam ga odlučio prekinuti. Još je ponavljao po neka ista imena, ali sam shvatio da je riječ o različitim osobama. „Pa dobro tko su svi ti ljudi?“, upitao sam ga sad još više zbunjen. „To je Humanitarna udruga fra Mladen Hrkać“,odgovorio i zastao na čas te se opet nadovezao. „Mjesto na kojem sam boravio više od 12 mjeseci. Oporavljao se i spremao za nove cikluse u bolnici. Ostavljao razočarenja i loše vijesti doktora te se spremno vraćao nazad na bolničke krevete. Jer, jednostavno ne možeš biti nemiran kada ti Nives lupi svoju varijantu tih istih loših vijesti ili nenasmijan kada 'Paps' baci neku foru.“, osjetio sam mu na faci kako se smješka na izgovorene riječi i nastavio ga slušati.„Sve te ljude, članove, volontere sam našao u udruzi kada sam tek došao. Čak sam imao i privilegiju biti među prvim korisnicima i biti dio cijele ove priče. Rekao bih da su svi oni jednim dijelom preuzeli dio tereta s mene i na taj način olakšali taj moj maraton. Znaš da je sva tvoja obitelj, rodbina, svi tvoji prijatelji uz tebe na bilo koji način, ali jednostavno nije isto kada to učine potpuni tebi neznanci. Da, mogao sam samo reći HUMH bez nabrajanja imena, ali kako predsjednik udruge Ivo konstantno naglašava da ju ne čine predsjednik, podpredsjednik ili zamjenik nego svi članovi, svi volonteri, svi mali i veliki suučesnici iupravo se takav prikaz nalazi i u mojim očima.“- Mogao je tako pričati satima, ali nam vrijeme nije dozvolilo.

Nanizale su se sad već i godine, a ja i dalje prebirem po starim slikama i dosta toga je sada jasnije.Vidim da boravkom u udruz i nije imao samo veliku potporu na svom putu nego i stekao nova prijateljstva. Prijateljstva brojnih ljudi, kako članova tako i drugih korisnika koji su se našli u sličnim problemima. Prijateljstva, ona iskrena, jaka, vezana jednim obećanjem i zapaljenom svijećom. Pitao bih ga više za Matiju, ali vidim da je ostala velika praznina u njemu...„Tomo, Tomo, zakasnit ćemo na posao.“, čujem kako me prijatelj zove s vrata tramvaja. Izgleda da sami nakon toliko godina ostao isti onaj dječak s klupe u Klaićevoj ulici koji se voli igrati svojim mislima. Uzmem svoju štaku i iskočim dok se nisu vrata zatvorila.Na izlazu mi se smiješka kako sam zaspao i da mi je sekunda ovisila da ne produžim stanicu. Usput mi kaže kako je vrijeme toliko snažno da u jednoj sekundi zakasniš izaći iz tramvaja, a opet u toj istoj sekundi proleti cijeli život. Možda je snažno, ali postoji nešto još nadmoćnije od vremena. Nešto što čini tvoje biće i crta kartu po tvojoj koži. To su tvoje uspomene.

‍