Mirjana i Marko Jelčić, Grude

Ja sam Mirjana Jelčić i dolazim iz Gruda. Prvi put sam se javila u Udrugu u kolovozu 2016. godine. Povod mog poziva je bio moj sin Marko kojem je dijagnosticiran osteosarkom, jedan vrlo ružan i neugodan oblik raka. To je svima nama bio neopisiv šok. Nevjerica. Jednostavno ne daj Bože da to itko više doživi. U tom periodu kada je njemu otkrivena ova teška dijagnoza dobio je dijete i našli smo se baš u jednoj jako teškoj situaciji. Nisam nikad pomislila da je moguće u istim trenucima doživjeti toliko sreće i toliko tuge. No, nije bilo vremena za prepuštanje ijednom osjećaju, ni pozitivnom ni negativnom. Trebali smo hitno za Zagreb. Imala sam ja gore neku rodbinu, ali u tom momentu ne razmišljate razumno niti realno, a kroz glavu su mi prolazile samo bolnica i liječenje i kakav će ishod biti. Kad je vaše vlastito dijete u pitanju onda su to posebni osjećaji, nešto pre strašno. Kad smo dobili uputnicu za Zagreb tada su nam rekli za humanitarnu udrugu „fra Mladen Hrkać“. Ja sam i prije bila čula za udrugu ali nisam nikad pričala ni s kim tko je bio korisnik kako bi znala kako to sve funkcionira. Inače, ja radim u Domu zdravlja u Grudama i negdje otprilike prije dvije godine nam je došao prijedlog da svi koji žele pomoći rad udruge to mogu učiniti kroz mjesečne simbolične doprinose od naših primanja što smo svi rado prihvatili i učinili. Nakon što smo dobili uputnicu, uzela sam broj od udruge u Širokom Brijegu i bez ikakvih poteškoća stupila u kontakt, objasnila svoju situaciju i upitala jeli moguće da budem smještena kod njih. Jako brzo su mi potvrdno odgovorili i tako sam se ja našla u udruzi „fra Mladen Hrkać“ u Zagrebu. Sa svim svojim strahovima i neizmjernom tugom zbog sina. Ono što sam ja doživjela u udruzi je nevjerojatno i teško da postoje riječi kojima to čovjek može opisati. Kada uđete na vrata udruge kao da ste došli u svoju kuću. Ja sam imala osjećaj kao da sam došla među svoju obitelj.  Kada su mi rekli ovo je vaš krevet ja sam osjećala da je to moj krevet, da je to moja soba, da je to moj dio ormara. Svi su me prihvatili raširenih ruku, sa osmijehom, spremni da preuzmu dio moje brige, mog tereta i mog križa.  Već u prvim trenucima boravka sam se osjetila kao dio obitelji. Svi oni su postali moja druga obitelj. Nešto čudesno i nevjerojatno. U udruzi čovjek ima sve što poželi - od smještaja, hrane, pića, higijene, kućanskih uređaja (od perilica do sušilica) - apsolutno sve šta treba za jedan normalan život. U prvom planu u svakoj sekundi svakog dana je pacijent. Znači što god je trebalo mom sinu u bolnici sve sam mu mogla omogućiti zahvaljujući udruzi – od hrane do pranja rublja ali i svih ostalih vrsta pomoći.

S obzirom na to daje moj sin dugo boravio gore i u više navrata mi nismo bili u mogućnosti da ga pratimo, mi smo bili mirni jer smo znali da je udruga naša produžena ruka i da ga svi članovi, domaćice i volonteri gledaju kao svog člana obitelji. Oni su ga obilazili, nosili mu jesti, nosili mu prati robu, jednostavno su činili sve što je bilo potrebno kako Marko ni u jednom trenutku ne bi osjetio da je gore sam. To se jednostavno ne može zaboraviti. U toj udruzi je jako puno korisnika, i nažalost potrebe su velike, sve veći broj je oboljelih, sve veći broj je onih koji trebaju pomoć. Zato bi bilo jako dobro da udruga širi svoje kapacitete, da se uključi što veći broj ljudi koji još do sada nisu čuli za njihov hvalevrijedni rad i da se sa svojim prinosima uključe koliko i na koji god način mogu kako bi pomogli rad Udruge. Jer ova priča je priča koja je stvarno Bogom dana. Ono što mi se posebno urezalo je zajednička molitva svaku večer, molitvena druženja s mladim bogoslovima koji dolaze svaki utorak, a na jednom od tih druženja smo kao gosta imali i Alana Hržicu koji nam je uljepšao molitvu svojim izvedbama duhovnih skladbi. Sve nas gore koji smo boravili je povezala patnja, ali u toj patnji nismo bili sami. Doživjeti da vam netko pruži ruku, topli zagrljaj, da vam omogući sve besplatno i da ne morate potrošiti niti jednu kunu - e, to je nešto zaista veliko u današnje vrijeme. Jedan veliki teret na leđima u trenu nestaje i pada s vaših leđa. Ja bi mogla danima pričati o svemu što sam doživjela jer je riječ o jednom potresnom i emotivnom razdoblju, no ono što je sad najbitnije je da je najgore iz nas. Moj sin Marko je dobro, nalazi su dobri, vratili smo se svojim domovima i svojoj djeci i obiteljima. Duboko se nadam da su kemoterapije prošlost koja se neće ponoviti. Svi vi koji ste u potrebi, ne ustručavajte se već nazovite broj udruge u Širokom Brijegu ili Zagrebu i sve ostalo prepustite njima. Dopustite im da vam pomognu.

Na kraju, jedno veliko hvala osnivačima Udruge i svim osobama koje predano rade u udruzi, domaćicama,volonterima, koji čine sve, vjerujte i više od svojih mogućnosti, da se pruži što bolja usluga sve većem broju korisnika. Hvala i svima vama koji pomažete rad udruge i pozivam sve oni koji to još nisu da svojim malim mjesečnim prilozima doprinesu da udruga i dalje funkcionira i da se širi jer nažalost nismo ni svjesni koliko je osoba oko nas u potrebi.

Mirjana Jelčić, Markova majka

2016/2017, Zagreb

‍