28/1/2025

Katica i Jadranka Brlečić, Sisak

Poštovani voditelji i svi zaposlenici udruge,

Pišem vam u ime svoje majke Katice Brlečić i svoje osobno ime, kako bi vam svima izrazila ogromnu zahvalnost i ništa manje divljenje načinom kojim pristupate korisnicima i njihovim pratnjama.

Naš boravak u Udruzi trajao je od 18. 12. 2024. do 9. 1. 2025. Vrijeme nade, strepnje, teškog liječenja. Majka je odradila 12 radioterapija u bolnici Jordanovac. Postignuti rezultati su fantastični, a podrška Udruge neopisiva.

Star čovjek, a moja majka to jest, često je nevidljiv, zapostavljen od sustava. Obitelji i prijatelja je sve manje, a suočavanje s teškim bolestima često se smatra prirodnim krajem života ma koliko volje za životom u bolesniku još stvarno postojalo.

S majkom 18 mjeseci prolazimo težak put, zakočen mnogim preprekama, ponajprije gdje bismo to najmanje očekivali – od zdravstva, socijalne skrbi, stvarne podrške. A ako takva podrška i postoji, vrlo, vrlo često je toliko administrativna te staroj osobi nerazumljiva i nedohvatljiva. Na žalost, svakodnevno smo suočeni s profesionalnom površnošću, nedostatkom empatije i potpunog nerazumijevanja da većina starijih ljudi živi ne samo na granicama siromaštva, već u stvarnom siromaštvu što je nepremostiva prepreka koja stavlja „točku na i“ svega spomenutog.

Odista bih voljela znati izreći, napisati vam, poručiti što u takvom ozračju znači mogućnost (koje, da nije Udruge, majka ne bi imala) liječiti se u Zagrebu, u prekrasnom svijetlom stanu u kojem se život ne počinje u nekoj novoj sredini, već nastavlja baš onako kako bolesnoj osobi treba.

Bio je Božić. Dočekali smo Novu godinu. Stotine SMS-poruka upućene su majci s kopiranih WEB-ova, CHAT-ova, WhatsAppa, s unaprijed sročenim riječima o rođenju spasitelja, o novoj nadi, o vjeri. Što odgovoriti, da li „Hvala, također“. I tada, nakratko sam majku ostavila samu, vraćam se u naš „novi dom“, nalazim majku u suzama, zbunjenu, sretnu. Posjetio nas je g. Ivo i učinio Badnjak posebnim.

Niti majka, niti ja, ni danas ne znamo tko je taj čovjek koji je uz mnoštvo darova, donio Božić. Istinsko svjetlo, istinsku nadu da postoji čovjek, da postoji ljubav, da postoji vječna istina. Riječi moje majke izgovorene toga dana, ja ću nositi u sebi do kraja života. Gospodin Ivo je toga dana u svijesti moje majke oblikovao rečenicu „Ja sam danas sretna“.

Iz sjećanja jednako tako ne može biti izdvojena izvrsnost zaposlenika udruge: Ivane, Ivana, Vlatke, Slavice.. Iz sjećanja nikada neće moći otići niti moja misao da je majčino i moje „hvala“ tako malo, a više nemamo.