Svjetski dan bolesnika - „pobrini se za njega“ na djelu u svjedočanstvu naše korisnice tajane

„Svjetski dan bolesnika, naime, ne poziva samo na molitvu i blizinu s onima koji pate, nego također ima za cilj senzibilizirati Božji narod, zdravstvene ustanove i civilno društvo za novi zajednički hod naprijed. »Pobrini se za njega« (Lk 10, 35) preporučuje Samarijanac gostioničaru. Isus to ponavlja i svakome od nas, te nas na kraju potiče: »Idi pa i ti čini tako!«.

Riječi „Pobrini se za njega“ iz poruke Svetoga Oca Franje za XXXI. Svjetski dan bolesnika na djelu je doživjela i naša korisnica Tajana koja je u udruzi boravila kao pratnja svojoj 10-godišnjoj kćeri Niki. Osjetila je što znači biti bespomoćan i preplašen, ali i što znači primiti pomoć kad ti je najpotrebnija. Svome domu su se sretno vratile jučer, ali su još uvijek pod snažnim dojmom osjećaja da se netko do jučer nepoznat brine za tebe i ponaša prema tebi kao prema bratu ili sestri.

„Draga udrugo,

ne znam kako započeti. Uvijek smo gledali da pomognemo drugima, kako i ako možemo. Navikli smo kao obitelj tako i tako učimo djecu. Prvi puta smo se našli u situaciji da mi doista trebamo pomoć. I moram vam reći da je teško primiti pomoć, uvijek je lakše biti onako koji daje i pruža nego onaj koji treba. Od osjećaja srama, nemoći i potrebe, sve te to odjednom preplavi.

A opet s druge strane je tvoje dijete, koje ne zna kakav je ovo svijet, što je život, ni bolest. Ono samo zna da treba nekog svog. Da je bolesno i da želi mamu i tatu. Zaboraviš i potisneš sve jer tada sve postaje nebitno osim djeteta. Spreman si provesti noći i dane na stolici ispred bolnice samo da ono zna da je mama tu.

Prije 8 godina sam u bolnici upoznala mamu Željku i velikog heroja Ninu. Kako smo oboje mnogo vremena proveli na Rebru, tješili se, razgovarali i sve te godine ostali u kontaktu, Željka mi je u razgovoru spomenula vas – udrugu.

Od onog trena kad sam vas nazvala nisam očekivala ništa. Javila mi se djelatnica udruge. Tako ljubaznog glasa, pristupačna i draga. Nakon njenih riječi da mogu mene smjestiti da budem blizu djeteta – dalje od toga ja više ništa nisam čula od emocija.

Za dva dana dolazim na adresu. Adresa doista postoji. Postoji i stan. Postoji i tako ljubazna djelatnica udruge.

Uvodi me u stan, pokazuje sobu, objašnjava kako sve funkcionira, a kod mene i dalje šok i nevjerica. Kao da čekam da netko dođe i kaže ajmo van, ovo je samo šala. I prošao je dan, prvi, drugi… I tek tada su stvari počele sjedati na svoje mjesto. Ne, nije šala. Nije san. Ti nepoznati ljudi su me uzeli kao svoje. Pod svoj krov i dali mi sve što treba. Ma i više od toga. Dali su mi uredan, čisti krov nad glavom, topli dom na svega 5 minuta udaljenosti hoda od mog djeteta. Svaki dan sam mogla spremiti ručak i odnijeti njoj u bolnicu, da sve izgleda što bliže svakodnevnici, a da što manje bude izraženo to to gdje se zapravo nalazi i kroz što prolazi.

Dali su mi topli tuš, ugodnu atmosferu, sigurnost i prihvaćenost. Dali su mi drugi dom.

Od srca hvala za svaku toplu riječ, za svaku sekundu provedenu kod vas u udruzi.

Hvala svim djelatnicima koji su bili tako predivni i brižni prema nama.

Malo je reći hvala, ali trenutno, samo za sada, možemo samo toliko!“

Na fotografiji korisnice Tajana i Nika (desno) s djelatnicom udruge Ružicom

#pomozimozajedno

‍