Ne morate biti prisutni svake minute da biste bili najbolja podrška

Grižnja savjesti kod pratnje bolesnika nije racionalna procjena. Ona je mješavina ljubavi, straha i preuzete odgovornosti. To je onaj unutarnji glas koji kaže: „moram biti stalno tu, inače izdajem.“ I koliko god znate da to nije istina - osjećaj je jači od logike.

Istraživanja u onkologiji pokazuju da se krivnja kod pratnje često javlja upravo zato što je vezanost duboka. Što više volite, više osjećate da nikad nije dovoljno. Ali ta ista istraživanja kažu i nešto drugo: dugoročno guranje vlastitih potreba u stranu šteti i vašem zdravlju i kvaliteti skrbi koju pružate.

Zato koristimo tri koraka koja pomažu:

Prvi - normalizacija. Normalno je osjećati krivnju, ljutnju, tugu ili umor. Ne morate glumiti da ste stalno dobro. Nitko ne može biti stalno jak, a pretvaranje da jest troši više energije nego što štedi.

Drugi - preoblikovanje. Briga o sebi nije sebičnost. To je ulaganje u vašu sposobnost da budete podrška. Kao što istraživanja stručnjaka Cleveland Clinic izravno kažu: samopomoć nije razmaženost, to je dio očuvanja vaše sposobnosti da pružite kvalitetnu skrb.

Treći - plan. Grižnja savjesti se smanjuje kad postoji struktura. Kad znate tko je kontakt-osoba, kad se vraćate, da je vaš bližnji zbrinut - lakše je otići na pola sata ili više. Dogovorena pauza olakšava, a kratko vrijeme koje čete imati samo za sebe je ključno za sve strane.

Naše aktivnosti - šetnje, razgovori, radionice, duhovna podrška - nisu pauza od skrbi. One su dio vašeg kapaciteta da budete još bolja podrška.